Ovaj post nema veze sa kuhanjem. Nedjelja je, sjedim u kuhinji i kuham ručak za sljedećih 5 dana, jer preko tjedna vremena ni za lijek. Krenula sam objaviti recept, ali misli su mi odlutale u suprotnom smjeru.
Prošli tjedan bila je kod nas na praksi djevojka koja ima 18 godina. Za razliku od mnogih drugih koje smo vidjeli i ostalih tinejdžera koje poznam, ova djevojka je bila pravo osvježenje. Pametna , draga, pristojna , sa jasnim ciljevima u životu.
Pričala sam sa njom dosta i stvarno joj se zahvaljujem što mi je otvorila oči..Jer nije lako biti danas tinejdžer..
Prvi njezin problem je škola.. Kaže da ne dobiva dovoljno znanja , ne onoliko koliko želi. Kaže ima ih 35 u razredu. Prosječno ih je na nastavi 8.. 8?????? Pa gdje su ta djeca onda preko dana?? Nitko ne govori njihovim roditeljima da ih nema u školi.. Kaže da ne... Letargija učitelja navodno je dotakla dno dna i njima se ne da više.. Pa ni ne brinu za neopravdane sate. Ona je dobar učenik. Ima same 5-tice. Ali kaže da je svjesna da pola tih petica nije realno. Budući da joj učitelji gledaju kroz prste, jer znaju da ne zabušava. Ona bi htjela više..Nadam se da u svim školama nije takvo stanje, jer to je doista alarmantno i dođe čovjeku da se zapita pa kud to sve vodi.. Što me vraća nazad na jedno drugo iskustvo.. Kad smo zapošljavali i tražili osobe sa tek završenim faksom.. Znate koliko smo ih uspjeli zaposliti?? 0... Neće raditi za 4000 kn. Hoće 8000. Kaže tako su im rekli na fakultetu.. Ok. U redu je imati cilj u životu, ali ne možemo odmah svi biti menadžeri i zapovijedati.. Za sve treba vremena u životu. I stpljenja. A toga očito današnjoj generaciji nedostaje. Sjećate se naših dogovora za izlazak?? Sa fiksnim telefonima i fisknim vremenima. Nema poruka na facebooku, nema mobitela da kažeš kasnim :)).
Sljedeći problem ove djevojke su izlasci i odjeća. Kaže , čeznem da mogu otići na kavu u trenirci i tenisicama. Pa kažem gdje je problem? eh, gdje je problem. U okolini.. Nema trenutaka slabosti kaže. Stalno moraš biti "namontiran" , uređen u petama, jer te svi gledaju ko frika ako si drugačiji. Kaže da teško balansira sa kupovinom odjeće i budžetom koji za to ima.. Budžet?? Vraga sam ja to imala. Imala sam samo dobru volju mame :). Ali u doba kad sam ja išla u školu jedini modni časopisi su bili Burda i Mila. Sad ih obasipaju sa svim strana Cosmopoliteni, ok, fhm-i i sl.. Da se razumijemo i ja to čitam. Ali poludim kad vidim što se propagira i kakva se roba nudi u tim časopisima.. Niti jedan komad ispod 1000 kn. Pa tko si to može priuštiti. Možda mali postotak Hrvata. Ili suludi savjeti tipa.. A ZAŠTO NE BISTE... ODLETILI NA VIKEND U NEW YORK. Pa bi, .hehe :) ali s čim.. Bojim se da je to još jedna njihova vodilja u nerealan svijet. Dijete i manekenke neću niti spominjati, to vodi u sasvim novu raspravu..
Uglavnom, kaže nije joj lako. I žao mi je zbog toga. Ja se sjećam svojih tinejdžerskih i studentskih dana kao stvarno prekrasnog dijela života.. Bezbrižnog... neopterećenog.. osim brige o ocjenama.
Sad da li je ovo danas cijena zapada koji smo htjeli ili neminovan slijed događaja?? Ne znam, ali drago mi je da nisam tinejdžer..
Sa mojim godinama rekla bih furaj svoj fazon, ali sa njenim...sigurno bih bila nesigurna. I zapravo mi je pravo (pozitivno) cudo da je mala tako osvijestena! Nije lako oduprijeti se uticaju sredine i biti svoj, pogotovo ako si tako mlad. Najgore je sto i mnogi roditelji podrzavaju takav stav djece (to tipa necu raditi za 4000 kn). Cuj ne bi ni ja, ali pod uvjetom da imam bolju soluciju, ako nemam (bez obzira sto Marko i Pero imaju, poenta je u tome da JA nemam)...onda bih uzela tu razocaravajucu ponudu dok ne uleti (ako ikada uleti) nesto bolje. S te mi se strane svidja mentalitet Nijemaca, naime ovdje su ljudi puno, puno realniji. Niko se ne zamajava onim sto se prilici, onim sto je bilo, nego onim sto jeste i onim sto mozes trenutno postici, pa onda gradi dalje (sto ne znaci da ces i uspjeti izgraditi nesto dalje, ali bitno je pokusati i bitno je pokazati dobru vilju).
OdgovoriIzbrišiMene kao prosvjetnog djelatnika ovo prvo šokiralo. Ma u koju ona to školu ide da nitko ne obavijesti roditelje, a u razredu sjedi osmero djece. U šoku sam. Okolina je jako bitna, vjerujem da ima škola u kojime je ozračje katastrofa i tu se onda vrlo teško snaći. :( Žao mi je te djece, ali ne bih rekla da i u naše doba nije tako bilo. Mentaliteta nam je takav, nažalost.
OdgovoriIzbrišiEh, ne znam što bi rekla. Meni se ne čini da sam ja tako davno bila tinejđer, a odrastala sam u manjoj i primitivnijoj sredini od Zagreba. U toj sredini je bilo socijalno samoubojstvo biti drugačiji. Ja sam ipak bila drugačija i iako mi je povremeno bilo teško furala sam svoj film i uglavnom bila sretna i zadovoljna (čitaj depresivna i mrzovoljna, ali to je bila furka). Ne rijetko su za mnom po gradskim ulicama vikali: "maškare" jer sam imala plavu (blue) kosu i furala dugačke haljine ili pohabane hlače.
OdgovoriIzbrišiNa faksu se sve promijenilo jer sam se našla u sredini koja je sve prihvaćala, od teških šminkera, s tada popularnim KS torbama, do nas "alternativaca". I danas sam takva, dolazim na posao u tenisicama i trapericama, iako radim u instituciji koja bi zahtijevala odijelca i štikle. :D :D
Kad sam počela raditi (prije 3 godine) imala sam plaću 2.900, nije mi bilo lako s takvim budžetom. Nije mi bilo lako što poneki sa srednjom stručnom spremom zarađuju duplo više od mene. Ali kao što Melrose kaže, nisam imala izbora.
Mislim da je problem u karakteru i kako si posložimo stvari u glavi. Ja sam davno odlučila da me nije briga za mišljenje okoline. To sam što jesam, a oni koji će me takvu prihvati mi puno više znače nego "prijatelji" koje moram "kupovat" novim čizmicama.
Što se radne okoline tiče, rekla bi da sam se dokazala svojim radom pa da nije važno kako sam odjevena. Međutim svima nam je jasno da kod nas stvari tako ne funkcioniraju, kod nas nije važno i kako radiš i kako si odjeven, važno je samo da si podoban tako da mi je svejedno. Ja sam nepodobna pa sam odustala od borbe s vjetrenjačama. :D :D
Ne osuđujem tu djevojku, iako možda iz mog komentara djeluje da je optužujem, nije lako biti neprilagođen. I istina je da je pritisak okoline ogroman. Svako se nosi s njim onako kako najbolje zna...
I ja radim u srednjoj školi. Razrednica sam ove godine prvog razreda tehničke škole. Uspjeh u tom mom razredu je katastrofa. Od 29 učenika na polugodištu ih je pozitivno samo 3. Svi učenici su dobili izvješća na kraju polugodišta. Trebali su ih vratiti na početku drugog polugodišta potpisane od strane roditelja. Veliki broj ih nije vratio. Održala sam roditeljski satanak već 4. put u ovoj školskoj godini. Bilo je samo 10 roditelja. Morala sam poslati pozive ostalim roditeljima i očekujem njihov dolazak u idućem tjednu. Ali, znam ja njih. Oni ili njihova braća ili sestre skrivaju takve pozive od roditelja. Na kraju mi ostaje pozvati ih telefoonom. Samo da znate koji je posao sada izricati pedagoške mjere od silnih povjerenstava, praćenja djece itd.
OdgovoriIzbrišiIma tu velikih pogrešaka naročito od 5.do 8. razreda.
A šta bi oni da su išli u školu u moje vrijeme, kada su se nosile kute. Pa ja sam prve kožne čizmice dobila u 4. srednje, do tada sam nosila gumenjaše ili one duboke cipele.
Ja bih rađe bila frik ili kako god to oni zvali ali ne bih marila šta mi govori sredina šta oblačim.
Važno mi je da sam čista, uredna i da se ugodno osjećam. Sreća da su mi i djeca tih shvatanja.
Imam jednu poznanicu koja dobro pati od marke a ja se odlično sjećam kada joj je mater šila parhetne gaće!
Meni je dobra ona: uza se, niza se i preda se!
Takva je situacije i ovde u Beogradu. Imam ćerku koja će uskoro napuniti 18 godina, ide u gimnaziju i ima iste probleme. Iz njenih priča u školu se dolazi kao da se kreće u provod -štikle, komletna večernja šminka, markirane torbe, sad se više ni ne nose đačke, markirana garderoba. Drago mi je da je ona u svom tom haosu pozitivna i bistre pameti pa razume šta se može i kada. Ovde je tako "normalno" da provod počinje u 11h, da se ostaje do 5 ujutru pa se dešava da neki pravo iz provoda odlaze u školu. Podjednako smo svi krivi, društvo, škola koja dozvoljava takav vid ponašanja dece i ponajviše nažalost mi roditelji koji zbog svojih poslovnih obaveza zapostavljamo roditeljske, kamuflirajući to davanjem šakom i kapom deci svega, sem onoga što im zaista treba,pažnja i nadasve bezrezervna ljubav.
OdgovoriIzbrišiNaslućivala sam da je stanje sa djecom i omladinom približno takvo, ali kad ga ovako opišu roditelji i nastavnici, onda te uhvati doista panika.
OdgovoriIzbrišiDjecu opsjednutu izgledom, odjećom i samima sobom, sam viđala još dok je Timna u vrtić išla. Ona se još danas sjeti trenutaka u kojima je na neko vrijeme bila gotovo izolirana od curica u vrtiću jer određenu curicu, čak niti tako mala, nije htjela prihvatiti za vođu i igrati se isključivo po njenim pravilima, radije je birala društvo dječaka ili se igrala sama, da bi joj se znalo dogoditi da dok ode na WC, odnesu joj i igračke s kojima se dotad igrala. Ali preživjela je.
Odlikašica je, s često najboljim ocjenama od djevojčica u razredu i tu sam vrlo često bila skeptična i bojala se da je stanje nerealno. Na roditeljskom su nam rekli da su kao razred vrlo uspjeli i da profesori, uprkos manjim problemima koje pubertet nosi, vole raditi i ugodno im je u njihovom razredu, pa sam malo smirenija jer nije valjda čitavo nastavničko i profesorsko vijeće potpuno izgubilo kompas i ne zna što radi. Koliko ima profesora i nastavnika koji se nisu snašli, u smislu da ne znaju izgraditi autoritet u razredu ne znam, ali da ih ima, ima, jer znam mame koje su svako toliko hodočastile na roditeljske sastanke koje su sazivale očajne učiteljice, očekujući da im roditelji sa svojih radnih mjesta drže red u razredu za vrijeme nastave. Dakako da su roditelji odgovorni za to s kakvim su odgojnim temeljem dijete poslali u školu, ali objektivno i nažalost to isto dijete nakon druge godine živote, ako još isključimo i vrijeme provedeno u spavanju, više provede u vrtićima i školi , nego s nama. Odgajateljima, nastavnicima i profesorima, pa čak i roditeljima su prilično sužene ovlasti čak i u tom odgoju, jer te sa svih strana plaše tužbama za zlostavljanje. Da ne bih bila pogrešno shvaćena, kao zagovornik fizičkog kažnjavanja i mentalnog zlostavljanja, ali koliko nas nije dobilo u djetinjstvu po turu i bilo kažnjeno i jesu li ostale trajne i nepopravljive posljedice? Danas taj isti nastavnik ili profesor dijete ne može niti udaljiti s nastave koju ovaj ometa, a kamoli išta drugo. Roditelji preumorni ( a i pitanje je koliko imaju smisla za držanje takvih govora) ne razgovaraju s djecom ili to čine površno. I ne nisu sva djeca jednaka. Po rođenju. Jer dogodi se ne jednom, da isti roditelji, sa istim načinom odgoja odgoje dvoje potpuno različite djece. Djeca nisu došla napravljena od istih ciglica. E sad te rohbau ciglice koje smo dobili , moramo oblikovati. Ne odgovara svakom djetetu isti stil, nismo svi stvoreni za odgajanje svih.
Materijalni nadomjestci su tek priča sa sebe, Negdje sam već rekla, da se ne ponavljam, ali prodali smo se za paketić Rame. Koliko toga možemo staviti u se, na se i poda se, dok nam se sve skupa ne zgadi i shvatimo da je zapravo sasvim bespredmetno i nevažno u životu imaš li na izbor dvije ili deset vrsta maslaca. Zadovoljni samo trenutno. Na kraju je maslac ipak samo maslac. Bili smo "sirotinja" koja je kupovala u delikates dućančićima gdje te teta za pultom pitala i dvorila, sad smo "gospoda" koja baulja po hangarima.
Kapitalizam po svom defaultu nije napravljen za čovjeka i njegovu dobrobit, nego za manjinu, profitom opsjednutu. Koliko god ih pokušava prodati sa svakim king size pakiranjem uložaka, soka ili deterdženta, on ne stvara stvarne vrijednosti, nego neumitno ruši sve postojeće, pogotovo obiteljske.
Da, krivi smo. Jesmo li mogli i morali bolje? Ne znam!
Ostajem nam izgraditi osobne male enklave u kojima ćemo gajiti ono što držimo važnim, ali istovremeno pripremiti djecu na svijet koji ih vani čeka. Težak zadatak. I za nas, a ne samo za djecu. Tako se lako poskliznuti.
Draga Andrea post je iziuzetan, ali ni ja ne znam odakle da počnem sa komentarom. U načelu se slažem sa onim što si napisala, ali nisam sigurna da i sama nisam zaražena konzumerizmom i da su mi duhovne vrijednosti iznad materijalnih, kako bi to trebalo biti.
OdgovoriIzbrišiDanas je život komplikovan, mnogo komplikovaniji nego je bio prije 20 godina kada sam ja bila maturant. Teško je danas biti tinejdžer, teško je biti roditelj tinejdžera, teško je biti nastavnik. Nastavnici su potplaćeni, a uvijek je bilo teško stanje u prosvjeti. Oni djeci pružaju sve i ne može se očekivati da ih love po kafićima niti da zovu roditelje i obavještavaju ih o izostancima. Roditelji su dužni informisati se o svojoj djeci i reagovati ako nešto pođe krivo... Iskreno me čudi da je tako veliki broj izostanaka u školi, a ne znam da li će se to toj djeci obiti o glavu kod upisa na faks ili će im roditelji kupiti ulaznicu za studiranje jer su mito i korupcija danas najzastupljeniji upravo na fakultetima, sa čime ti već imaš iskustvo. Ne znam kako će polaganje državne mature riješiti taj problem ili će još više zakomplicirati stvari.
Što se tiče, pak, odbijanja početničke plaće od 4000 kuna, to smatram nemoralnim. Mišljenja sam da pripravnici ne zaslužuju ni toliko i da je i taj iznos preveliki i vrlo velikodušan. Oni trebaju biti sretni da nađu posao na kojem mogu stjecati znanje u praksi jer su naši fakulteti još uvijek samo pusta teorija, praktično znanje završenih studenata je čista NULA. U tom smislu smatram da bi pripravnici u svim firmama trebali imati jedinstvenu plaću koja bi se utvrđivala u određenom procentu od prosjećne plaće u državi. Kada bi bilo tako onda bi ih zainteresovalo znaje, a ne novac (i to na samom početku).
Mislim da je ipak sreća da to mladost i period upoređivanja sa drugima kratko traje. Ipak na kraju izađu na površinu prave vrijednosti, za mene su to poštenje i znanje i to je ono što mi niko i nikada ne može oduzeti. Želim da to usvoje i moja djeca i stalno ih potičem da uče što više i da se izdvoje znanjem, a ne odjećom ili igračkama koje imaju.
Sjajan post o kome treba razmisljati.Moja deca su jos mala,niko od njih ne ide u osnovnu,ali često razmisljam o njihovom odrastanju i o tome sta me sve čeka sa njima.I ja sam misljenja da je danas mnogo teze odrastati i biti tinejdzer jer se vrednuju sasvim drugi standardi nego kada sam ja odrastala.
OdgovoriIzbrišidrage moje fellow blogerice.. evo kad čitam vaše komentare vidim da osim što sve sjajno kuhate da ste i sjajne žene :)).
OdgovoriIzbrišinažalost ovo je teška , teška tema i mislim da se svatko od nas treba boriti da svoju djecu , nećake , prijatelje izvedemo na najbolji mogući put.
posebno me šokirala prolaznost u snježinom razredu.. nevjerovatno
@ Vali- i ja sam u šoku... ali vidiš što snježa kaže. kao što sam i rekla nadam se da nije svugdje tako, pa se nadam da je u tvojoj školi bolja situacija
Ovaj post sam nekoliko puta čitala i sada tek pišem komentar. Ja kod sebe u firmi također sosta radim sa studentima koji nam dolaze povremeno na ispomoć, sve 19-20.-togodišnjaci, mladi ljudi koji dolaze zaraditi koju kunu za svoje potrebe koje im roditelji ne mogu priuštiti. Iznenadim se kod nekih od njih kako razmišljaju, kako su zreli, a tek kako su vrijedni i radišni, ....., ponekad se pitam da li sam i ja u njihovim godinama bila takva , ne znam, sada nije više ni važno. Ono što mi je važno a što mi se ne sviđa je da su oni ovakvi manjina i bore se za opstanak u onoj većini koja na žalost ipak nije takva (od njih 35 u razredu ih je 8). Ali dok god je ovakvih , a ima ih, vjerujem u te mlade ljude i vjerujem da bih većina radila i razmišljala ovako da su im okolnosti drugačije, očito da nisu, to im ne treba, i furaju svoj film. I tako, malo okolnosti, malo neka nova fremena i neke druge "furke" , ....., oni se vjerovatno samo prilagođavaju i teško mi je uspoređivati ono "mi nekad" - "oni sada" jer niti nekada i sada nije isto. A da ima puno, puno prostora za rad sa mladima i za usađivanje nekih drugih , pozitivnih vrijednosti ima i te kako !
OdgovoriIzbriši